Plemenita općina turopoljska

Rodovska župa, plemićka zajednica, zemljišna zajednica, udruga... U osam stoljeća svoga postojanja okupljajući turopoljsko bratstvo Plemenita općina turopoljska ostavila je neizbrisiv trag u hrvatskoj povijesti.

„Postojala je nekoć u srcu Europe, u Hrvatskoj, jedna mala tisućgodišnja samoupravna država, ustvari državica u državi. Imala je svojega demokratski izabranog poglavara (župana), svoj na demokratski način izabrani sabor (spravišče), svoju vladu (čelništvo, magistrat), svoje zakone, svoju vojsku (banderij), svoje vlastito, neovisno sudstvo, svoj grb i svoju zastavu. I premda njezine granice nisu bile nigdje ucrtane, znao se tijekom cijelog tisućljeća točno svaki centimetar njezinog suverenog područja. Ta se državica zvala Plemenita općina turopoljska. Ponikla je iz župe Turovo polje koja je uspostavljena u 7. stoljeću dolaskom Hrvata na ova područja i u rodovskom se ustroju, uz nužne prilagodbe, održala sve do sredine dvadesetog stoljeća. I dok su sve slične župe tijekom povijesti nestale, ona se, nekim čudom, uspjela ne samo održati već je uspjela u 13. stoljeću dokazati svoj od pamtivijeka slobodni, što je tada značilo, plemićki status koji je sačuvala do druge polovice devetnaestog stoljeća, a kao posebno ustrojena zemljišna zajednica postojala sve do 1947. godine. I premda je njezin život ponekad bio nasilno prekidan, ona se poput ptice feniksa svaki put ponovno uzdizala iz pepela. Napoleonov rušilački pohod krajem 18. i početkom 19. stoljeća označio je kraj mnogih slobodnih državica, među njima Dubrovačke (1808.) i nešto ranije i Mletačke Republike (1797.), no za razliku od njih Plemenita se općina turopoljska, koja je također bila Napoleonovom žrtvom, uspjela u 19. stoljeću ponovo uspostaviti u svojem prvobitnom ustrojstvu.“ Ovim je riječima Ivan Rožić započeo svoju vrijednu knjigu Povijest Plemenite općine turopoljske koja je svjetlo dana ugledala 2020. godine nanovo otkrivajući poznato i nepoznato o najdugovječnijoj rodovskoj župi Hrvata.

Kada bi trebalo najkraće opisati kakav je trag, utisak ostavila Plemenita općina turopoljska u povijesti, od 26. svibnja 1278. godine kada pronalazimo najstariji statut, to se može učiniti promatrajući grb Plemenite općine iz 1737. godine. Pogledamo li prema ulaznim vratima Muzeja Turopolja, iznad njih možemo ga vidjeti. Ova zgrada, općinska kuća POT-a, koja se nazivala i Turopolje-grad, zapravo je turopoljska vijećnica u kojoj je Plemenita općina kao samoupravno tijelo donosila najbitnije odluke za naš kraj. Uz župana koji je imao i sudbenu vlast, te odluke su donosila spravišća, a nabrojat ću neke od njih: donosile su se odredbe glede gospodarenja šumama, raspisivali porez i nameti za uzdržavanje i gradnju općinskih zgrada, donosile odredbe glede sajmovnih dohodaka, krčmarenja, ribolova, žirovine. Birali su se zastupnici za hrvatski i zajednički hrvatsko-ugarski sabor, raspravljalo o vojnim pitanjima. Raspravljalo se o dužnostima općine kao patrona crkvenih župa u Velikoj Gorici i Dubrancu. Primali su se u bratstvo novi članovi. Donosile odluke glede gradnje cesta i mostova, škola i drugih objekata, dijelili se prihodi i davale u zakup općinske zemlje… Dakle, u toj zgradi donosile su se odluke koje su se odnosile na cjelokupan život Turopolja.

Isti taj grb Plemenite općine turopoljske naći ćemo i na župnoj crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije, turopoljskoj katedrali, za koju je također skrbila Plemenita općina, a o čemu i danas svjedoči grb iznad ulaznih vrata. Još u najstarija vremena zborovi plemića, slobodnih ljudi Turopolja, međuostalim mjestima održavala su se na Jurjevo na livadi pored župne crkve Svetog Jurja u Odri. Na jednom takvom spravišću, o kojemu nam svjedoči isprava iz 1455. godine saznajemo i kako odluku spravišće donosi: „ujedno bogat i siromak, jednakom i jednoglasnom te složnom voljom“.

Stigli smo i do trećega grba koji definira ulogu Plemenite općine turopoljske. On se nalazi iznad ulaznih vrata Starog grada Lukavca. Sam grb u sebi ima oslikanu kulu Lukavec-grada kojega čuva stalna straža –ponositi banderij. Iz kule izlaze topovi koji pokazuju spremnost za obranu svojega, ali na vrhu je i isučena sablja koja pokazuje spremnost na borbu van granica Turopolja, što su kroz čitavu povijest hrabri Turopoljci u europskim ratovima činili. Plemenita općina turopoljska, kažu povjesničari, posljednja je od starih rodovskih župa u kojima se održalo najviše hrvatskih uredbi iz vremena dolazaka Hrvata na ove prostore. Sve te rodovske župe poput Plemenite općine kroz povijest su nestajale pod napadom velikih feudalaca, no Turopoljci se nisu dali. Zato su si i izgradili Lukavec-grad da ih štiti od vanjskih neprijatelja. I dok su mnogi dvorci u Hrvatskoj propali i srušeni izumiranjem vlastelinskih obitelji koje su ih gradile, Lukavec-grad je opstao jer nije pripadao jednom čovjeku, jednoj obitelji, već cijelom turopoljskom bratstvu.

U tom zajedništvu, kako nam kaže i povelja turopoljskog bratstva iz 1560. godine – „kao da smo pčele koje proističu iz iste košnice“, nastala je ideja da se u slobodnoj Republici Hrvatskoj obnovi rad Plemenite općine turopoljske s prvenstvenim ciljem povrata imovine – šuma, livada, objekata koje je kroz čitavu povijest marljivo prikupljao i zajednički upravljao turopoljski narod okupljen u Zemljišnu zajednicu Plemenitu općinu turopoljsku. Hrvatsku nacionalnost i vjernost Katoličkoj crkvi Plemenita općina je pokazivala kroz cijelu povijest, a tu ljubav dokazuje i odluka čelništva Plemenite općine turopoljske svega mjesec dana nakon obnove, iz kolovoza 1991. godine, po kojoj župan poziva članstvo i Turopoljce da se uključe u obrambene aktivnosti kroz hrvatske vojne postrojbe. Kada je minula ratna opasnost, sljedeće 1993. godine, prionulo se i drugim ciljevima obnovljene Plemenite općine, sada udruge, koji se mogu svesti pod zajednički nazivnik – „očuvanje turopoljskog identiteta“.