Podgutnica i poculica

Podgutnica i poculica su modni detalji koji su pokazatelji statusa plemstva u Turopolju te su vidljivi prikaz turopoljskog identiteta. Jednako kako je osamstoljetna povijest našega kraja upisana u stotine stranica listina i raznih dokumenata, tako je i sva ljubav Turopoljaca prema svojem domu utkana u vez koji nalazimo na podgutnici kod muškaraca odnosno poculici kod žena.

Podgutnica je nastala iz turopoljskog ponosa, ljubavi banderijalca i njegove odabranice, te čežnje vojnika za voljenim domom.

Iz obveze Plemenite općine turopoljske da se odaziva kraljevom pozivu na vojnu rođen je Turopoljski banderij. Pod svojom zastavom, brojnošću od 120 do 400 konjanika i pješaka, vojuju unutar kraljevstva o svom trošku, a izvan granica na teret kralja. Ratni vojni put Turopoljaca, odnosno Turopoljskog banderija, započinje više stoljeća ranije od 1526. godine i bitke protiv Turaka na Mohačkom polju gdje nalazimo najstarije zapise o ratovanjima Turopoljaca. Banderij najčešće zatječemo na turskoj granici i u Vojnoj krajini (15.-18. stoljeće), a tijekom 17. i 18. stoljeća na talijanskim, njemačkim, francuskim i češkim ratištima. Gdje je u ovoj priči podgutnica?

Podgutnica je rubac ili ukrašena vrpca koja se vezala pod vratom, odnosno – pod gutom, odakle i naziv „podgutnica“, te je u Turopolju nalazimo kao ukrasni dodatak odjeće, danas narodne nošnje, kao i dio odore vojnika Povijesne postrojbe Turopoljskog banderija. Kako je podgutnica došlo do Francuske i postala preteča kravati? Turopoljski plementaši kroz svoj banderij štitili su naš kraj i Hrvatsku, ali imali i obvezu sudjelovati u vojnim pohodima za kraljevstvo. Naši banderijalci, koji su bili laka konjica, kao dio hrvatske vojske su bili među Hrvatima koji su sudjelovali u Tridesetogodišnjem ratu te u prvom dijelu 17. stoljeća stigli do Francuske. Njihov rubac, koje im kao uspomenu na dom te zavjet ljubavi i vjernosti vežu djevojke i žene, zapazili su Francuzi pa i sam kralj Luj XVI. koji ju je prihvatio kao novi modni detalj – rubac koji se veže na hrvatski način „a la Croate“.

U Turopolje se od crvenog rubca koji se veže pod vratom također razvijala u svojem smjeru kojega danas vidimo pod gutom ponositih plemenitih Turopoljaca i to kao ukrašene crvene trake. Njezinu građansku izvedenicu koju danas nose plemeniti Turopoljci, u obliku ukrašenih traka, možemo najranije staviti u 18. stoljeće kada su se počele proizvoditi takve tekstilne trake.

S obzirom na povijesnu predaju o načinu nastanka kravate, vojnu ulogu Turopoljskog banderija u europskim ratovanjima kao i samu raširenost podgutnice u Turopolju, imamo pravo vjerovati da je upravo Turopolje kolijevka kravate.

Poculica

Pokrivanje glave udatih žena kao vidljivi znak njezinog statusa prastari je običaj sačuvan do danas. Odmah poslije vjenčanja mladoj su se sneji pletenice omotavale oko punteka na zatiljku i kosa se pokrivala poculicom – turopoljskom ili posavskom halbicom i preko svega se stavljala peča (marama). Poculica je prekrivala cijelu kosu, izrađivala se od domaćeg platna i obrubljivala širokom domaćom ili kupovnom čipkom. Prebirani motivi (tkani na tkalačkom stanu) rađeni su na domaćem platnu, a našivani (vezani rukom) na komadićima kupovnog materijala i prišiveni na poculicu.

Poculicu, kao pokrivalo glave gdje je platno izvezeno s motivima cvijeća, ptica i drugog, kao najstarije poznate tipove možemo smjestiti u 17. stoljeće. Prvotno su bile tamnije boje s izvezenim motivima konaca svijetlijih boja. Kasnije su poculice postajale sve šarenije, te ukrašene perlicama, i takve trebale su blještati kako bi svjetlost odvraćala zlo. Podloga tu već postaje žarka crvena boja koja kod mladih žena označava međuostalim i plodnost. Gledajući razliku u obliku one iz središta Turopolja prema Sv. Klari (Zagreb) bile su okrugle dok bi u naseljima prema Posavini dobivale srcolik oblik.