Povijest Velike Gorice

Na prostoru današnjeg grada čovjek obitava već u prapovijesti. Arheološka iskapanja dokazuju prve tragove urbanizacije – rimske ceste, gradske ulice, javne zgrade, začeci poimanja naziva – grad. A onda, velika seoba naroda – propadanje jedne civilizacije. Prolaze burna stoljeća u kojima ovaj prostor ulazi u sastav hrvatskih zemalja pod vladavinom hrvatskih narodnih vladara – knezova i kraljeva. A Sava, hirovita kakva već je, poplavama i promjenama svoga toka, oblikuje prostor. Kao srebrna nit prolazi kroz stoljetne hrastove šume. Unutar njih čovjek, na uzvišenijim šumskim čistinama, podiže svoje domove, stvara svoja naselja. Gusta šuma – Gora, drvo hrasta i čovjek, ulaze u nježni suživot koji traje do naših dana. Šuma – Gora, daje i ime njegovom prvom većem naselju – Gorica. U 13. stoljeću nalazimo i prvi spomen imena: Gorica – malo mjesto s nekoliko kuća, a u 14. stoljeću spominje se u popisu župa. Otada pa do danas kao „Crkva Blažene Djevice u Polju Turovu“. 

Povijesni izvori ne donose sigurne dokaze, ali iz drugih dokumenata saznajemo da su stanovnici „Polja Turova“ ili znanog i kao Zagrebačko polje, pripadnici starih hrvatskih plemena, već od iskona slobodni ljudi. Kao takvi sačinjavali su posebnu plemensku hrvatsku župu, i kao plemenska zajednica nastaniše se u tom prostoru. 

Svi ti prvi pisani začeci spomena našega grada vezani su uz događaje iz 11. i 12. st. – uspostavu Zagrebačke biskupije i ulazak Kraljevine Hrvatske u državno ustrojstvo s Mađarskom. Ta zasebna hrvatska plemenska župa, koja svoje posjede ima na osnovu plemenskog prava, a ne temeljem kraljevskih povlastica, ipak po ugarskom ustrojstvu potpada pod castrum (grad) Zagreb. Imali su obavezu držanja stražarske službe povezane i s obavezom obrane grada Zagreba. Po feudalnom staleškom položaju spadali su u red koji se zvao „Jobagioni“ (mađ: jobb – bolji, ágy – krevet), što je označavalo čovjeka koji ima bolji pravni položaj od drugih osoba (kmetova, građana). U odnosu na pravo plemstvo imali su nešto manja prava, iako su s vremenom bili izjednačavani s plemićima. Njihova sloboda očitovala se u njihovom pravu na osobnu imovinu.

U 13. st. dvanaest članova plemena imenovano je u Red kraljevih službenika (Kralj Bela III/IV. – 1225.g.). Tada u vlasništvo kao zajednica dobivaju šumu – Veliki Lug, današnji Turopoljski Lug. Uspostavlja se novi komunalni ustroj te stare plemenske župe – 1278.g. Izvršen je popis starih sloboština, običajnih prava i utvrđenost prema vanjskim faktorima. Bio je to čin ustroja Plemenite Opčine Turopoljske. Otada pa sve do 19. st. (1848.) Plemenita Opčina – turopoljsko plemstvo, na čelu sa županom, odigralo je vodeću ulogu u životu te zajednice – preteće našeg grada, i to u pravnom – sudskom, gospodarskom i vojnom – obrambenom području života. 

Bilo je to vrijeme borbe s Turcima (14.-16.st.), gradnja utvrde – Grada Lukavca – u počecima od hrastovih trupaca, a onda u 18. st. izidane, tvrde građevine – „Wasserburga“. Ratovalo se i Europom za potrebe kralja, kao kraljevska konjanička četa – Banderijalci. Pronjeli su vojničku slavu, ali i darovali svijetu kravatu – rubac, spomen na dom u tuđini, a vezan na njihov „hrvatski način“ (a la Croat). Trebalo se i doma oduprijeti hrvatskim velmožama, koji žele Turopolju i Turopoljcima ukinuti njihovu slobodu. Na prostoru našeg današnjeg grada u tim ratnim stoljećima zapušteno je i napušteno 20-ak sela. Tek od 17. st. život se donekle smiruje. Ali nema više Tur-a, tog plemenitog divljeg goveda – stanovnika velike šume u Zagrebačkom polju. Njemu u spomen prozvaše ga Turovim poljem – Turopoljem. A Gorica – malo mjesto unutar šume, s nekoliko kuća. 

Zajednica ljudi obnavlja postojanje bratstva – novi ustroj, novi statut, novi dan za izbor župana – 13. prosinca, blagdan Sv. Lucije. Gradi se u Gorici čardak, sjedište Plemenite Opčine. Pravo na održavanje godišnjih, pa mjesečnih i tjednih sajmova oživljava gospodarstvo. Dolaze obrtnici, mnogi i ostaju. Ukazuje se i potreba za školom, pa 1617. Plemenita Opčina donosi zaključak o osnivanju „Pučke škole“.

Gospodarstvo je napredovalo nakon velike sjeće u Turopoljskom Lugu sredinom 18. st. Vrata od Krča ili Krčka vrata i danas u Turopoljskom lugu sjećaju na taj događaj. U Lukavcu na starom mjestu niče nova zidana gradina – Grad Lukavec – ponos opstojnosti bratstva. Na pročelju gradine je grb Pl. Opčine Turopoljske dobiven 1737. po kralju Karlu III.

U, tada već, Velikoj Gorici gradi se nova općinska vijećnica – Turopoljski grad – sjedište Pl. Opčine, mjesto čuvanja arhiva, danas zgrada zavičajnog muzeja. Početkom 19. st. otvara se novo groblje na prostoru oko današnje kapele Sv. Lovre. Obnavlja se i župna crkva – proširuje u baroknom stilu. Kroz Veliku Goricu prolazi značajna prometnica i tu je i postaja za izmjenu konja. Turopoljci su kroz cijelo vrijeme povijesti ratari i stočari. Obrtništvom se bave novi, doseljenici, koji ostaju i tako proširuju mjesto koje dobiva prvu ulicu, koje čine i danas okosnicu – Zagrebačka/Sisačka – Šenoina (oko crkve) i ulice koje okružuju sajmište – današnji prostor dviju osnovnih škola u Školskoj ulici. Osniva se i obrtnička udruga – ceh, a uskoro i zadruga velikogoričkih obrtnika. To su već događaji 19. st. Nestaje feudalnog sustava, Pl. Opčina i dalje upravlja svojom imovinom, ali sada kao zemljišna zajednica. Otvorena je redovita poštarska služba. Otvara se i prva ljekarna. Osniva vatrogasno društvo, otvara javna čitaonica, osnivaju pjevačka društva. U gospodarstvu napredak je uzgoj posebne pasmine svinje – Turopolke. 1862. kroz Veliku Goricu prolazi trasa prve željezničke pruge u Banskoj Hrvatskoj, koja povezuje Sisak, Veliku Goricu i Zagreb preko Zidanog mosta s Austrijom. 

Potres 1880. godine ruši Zagreb, ali ostavlja posljedice i u Velikoj Gorici. Stradala je župna crkva koja je nakon obnove pod vodstvom Hermana Bollea izgubila svoj barokni izgled. Oko obnovljene župne crkve krajem 19. st. uređuje se prvi gradski park, prostor na kojem je do kraja 18. st. bilo groblje. Iz središta grada se seli prostor sajmišta, a na središnjem trgu – danas Trgu kralja Tomislava, niču prve javne ustanove – škola, sud, banka i štedionica, prve trgovine privatnika. Gorica uz glavnu cestu dobiva i drvored divljih kestenova. 1895. otvara se i novo groblje daleko izvan V. Gorice, na predjelu nešto povišenom, koji Goričani zovu „Visoki Breg“. Početkom 21. st. opet se otvara novo groblje, opet daleko izvan V. Gorice, sada na prostoru zvanom Kušanec. 

20. stoljeće dovodi novi kapital. Otvara se prva pilana u selu Turopolje. Turopoljski Lug daje drvnu masu. U Novom Čiču otvara se tvornica špirita, metli, mljekara, a u Mraclinu ciglana. Novi industrijalci za potrebe prijevoza robe i ljudi 1907. grade tramvajsku prugu. Tramvaj prometuje na konjsku vuču („konjača“) od Novog Čiča do željezničke stanice u V. Gorici. do 1937. Tridesetih godina Velika Gorica dobiva električnu struju, a glavne ulice javnu rasvjetu. U upravnom pogledu Velika Gorica je sjedište kotara. Pl. Opčina 1947. ostaje bez svoje imovine i prestaje njezin rad sve do obnove 1991. godine kao zavičajne udruge. 

Sredinom 20. st. ukidaju se po novom ustroju kotarevi, a V. Gorica postaje sjedište nove općine, koja se sve do pod kraj 20. st. teritorijalno mijenja. Dio tog vremena je i u sastavu grada Zagreba, kao jedna od 14 općina. Bilo je to vrijeme naglog rasta gdje općina od 14 000 stanovnika, a sama V. Gorica oko 2000, narasta do kraja 20. stoljeća u mjesto s oko 30 000 stanovnika. Grade se nove škole i vrtići, nove prometnice. 

Naše vrijeme, 21. stoljeće – ono malo mjesto u šumi s nekoliko kuća, samostalan je grad od 1995. godine. Broji više od 60 000 stanovnika, koji žive u 8 gradskih četvrti i 56 okolnih naselja. Okružuju ga nove prometnice. Život buja. U zajedništvu na ovom prostoru žive starosjedioci, žive i naši susjedi došli iz raznih dijelova domovine, pa i svijeta. Ovdje svima nama naš je dom. 

Stjepan Šipušić