Tradicionalna drvena arhitektura
Osnova tradicijskog graditeljstva je hrast lužnjak, kao autohtoni građevni materijal kojemu su domaći majstori znali udahnuti dušu. Od hrastovine su podizane seljačke kuće – hiže, kurije – ladanjske kuće imućnijih Turopoljaca poput kurije Modić-Bedeković u Donjoj Lomnici, čardaci – drveni domovi na kat s prekrasno ukrašenim stubištima te drvene ljepotice kapele.
Umijeće vrijednih ruku
Kurije i manje kuće vrlo često su se gradile na jednostavan način koji odlikuje horizontalno slaganje planjki, spajanih drvenim klinovima koji se u uglovima preklapaju u stari hrvaški vez neotesanih krajeva greda ili nemški vez otesanih krajeva. Pokrov kuće nekada je bio šop – raževa slama, zatim šindra – drvene daščice, a danas crijep. Kako bi zaštitili zidove prizemlja često su dodavali potkrovek -zaštitnu strehu u razini stropa prizemlja.
Na drvenim gredama stropa možete pronaći ucrtane inicijale iz kršćanske tradicije poput motiva križa, kaleža, srca kao i imena vlasnika te datacije koje su se često upisivale, tj. urezivale na glavnoj stropnoj gredi (sljemenu), a katkada iznad ulaznih vrata.
Kuće su gradili seoski majstori paliri, koristeći se stoljetnim narodnim iskustvom i vještinom. Bili su organizirani u družine, a na dobrom glasu bili su paliri iz Kuča, Čičke Poljane, Bukevja i Lijevih Štefanki. Turopoljske kuće bile su posebne i po tome što ih je bilo moguće premještati s mjesta na mjesto pomoću raznih drvenih pomagala kojima su vlekači stajna ili krulci prevlačili – premještali kuće.
Čardaci i kurije
Doline Kupe i Save bogate su hrastovim šumama te su pružale dobru gospodarsku osnovu i bile vrlo privlačne za nastanjivanje, ali su do podizanja nasipa u drugoj polovici 19. stoljeća ta područja bila povremeno poplavljena. Da bi bili zaštićeni od poplave, domovi su podizani na stupove i tako su nastale sojenice ili čardaci. Kada su Kupa i Sava izgradnjom nasipa regulirane i kada su nestale stalne opasnosti od trajnijih poplava, donji dio kuće na stupovima bio je zatvaran što je bio prvi pomak prema katnici. Zbog vlažnosti tla te zbog opasnosti od ipak povremenih poplava, prizemlje drvenih kuća nikada nije služilo za stanovanje, nego su se tu nalazile šute ili potiže, spremišta za oruđa, dok su stambene prostorije bile isključivo na katu.
Najpoznatije primjerke ove gradnje možete pronaći u Mraclinu i Posavini s poput čipke prekrasno izrezbarenim trijemovima i vanjskim stubištima. Danas su to zaštićeni spomenici kulture koji govore o graditeljstvu i graditeljima u minulim stoljećima.
Drvene kurije osebujan su dio stambene arhitekture sjeverozapadne Hrvatske, od kojih nam do danas preostaje njih tek petnaestak, dok je nekada ovakav tip građevine prevladavao na tom području s više od stotinu zdanja, a najstarije primjere nalazimo od sredine 18. stoljeća. Upravo su ta manja mjesta smještena podalje od glavnih središta, u Turopolju, okolici Samobora, Pokuplju, Posavini, Zagorju i Prigorju, u razdoblju od 16. do 19. stoljeća bila središta moći, mala izvorišta kulture i prosvjete te omiljena okupljališta hrvatskog plemstva. Samim time su turopoljski župani Josipovići, plemići Jelačići i Modić-Bedekovići mogli biti dio duhovnog i društvenog života hrvatskog intelektualnog, kulturnog i vojno-političkog kruga, dok su se istovremeno mogli baviti i gospodarenjem na svojim posjedima, uzgojem riba, šuma, voćnjaka.
U prizemlju kurija nalazile su se gospodarske prostorije, a na katu je obično bilo pet velikih soba. Najveća, zvana palača s velikim stolom, služila je kao blagovaonica, a do nje se nalazio salon s klasičnim namještajem te još tri spavaonice. Prostrana dvorišta okruživala su kurije, a neka od njih pretvorena su u lijepe parkove.
Drvene kapele
Drvene kapele predstavljaju najviši domet narodnog graditeljstva barokne arhitekture na području Sjeverne Hrvatske, građene ponajviše u razdoblju od 17. do početka 20. stoljeća. Iako ih je do danas ostao sačuvan mali broj, drvene kapele ovog područja posebno su zanimljive zbog svoje tipološke različitosti, a jedna od karakteristika nekih drvenih turopoljskih kapela je dodavanje predvorja u kojima se obavljao obred na blagdane i u dane proštenja.
Smještene najčešće na malenom brežuljku pokraj sela, okružene visokim i starim stablima, s malenim drvenim zvonikom uklopile su se skladno u pejzaž. Uvjereni smo da će vas oduševiti svojom arhitektonskom jednostavnošću i originalnošću te mnoštvom detalja koji svjedoče o umjetničkim sposobnostima pučkih majstora palirskih i tesarskih družbi Turopolja.
Način gradnje
Konstruktivne karakteristike građenja horizontalnim slaganjem planjki, spajanih drvenim klinovima – moždenjacima, na različite vezove osnovno je obilježje koje povezuje sakralne i profane spomenike na području Turopolja. Drvene stijenke jednostavnijih kuća pa tako i drvenih dvoraca građene su od horizontalno složenih grubo ili finije tesanih, a od sredine XIX. stoljeća i piljenih hrastovih planjki debljine 7-12 cm i visine 25-30 cm. Tako obrađene planjke po dužini se povezuju drvenim klinovima moždenjacima, te se u uglovima spajaju ili preklapaju u stari hrvaški vez neotesanih krajeva greda ili noviji nemški vez (otesanih krajeva). O vrsti preklopa i gustoći klinova ovisi i čvrstoća konstrukcije.
Većina drvenih dvoraca bila je ožbukana i obijeljena izvana pa se originalna drvena građa i ne bi mogla vidjeti.Ako su planjke bile kraće, povezivane su, pobirane, stupom poberuhom koji se vertikalno ulagao u temeljnu (pocek, podsjek) i završnu gredu (vjenčanicu). Kako bi se hrastovina odvojila od tla i vlage, četiri temeljne grede podsjeki uglavnom su deblje, šire i dulje od ostalih, te se tako izgrađena konstrukcija polagala na temelje od zemlje i kamena, koje su poslije zamijenili stupovi od opeke, odnosno temelji u cijelosti građeni opekom.
Visoki stupanj montažnosti i mobilnosti te čistoća konstruktivnog postupka gradnje na preklop, omogućuje da se tako izgrađena građevina potpuno demontira, prenese građa i ponovljenim inverzivnim postupkom ponovno montira ili da se cijela građevina podigne pomoću drvenih vijaka i premjesti pomoću valjaka, vitla i užeta na drugo mjesto.