Turopoljska svinja
Bogate hrastove šume Turopolja oblikovale su jednu od najstarijih europskih izvornih pasmina svinja – turopoljsku svinju.
Turopoljska svinja je srednje velika pasmina svinja dugačkog trupa, a kao masna svinja ima relativno više mesa u odnosu na druge masne svinje (mangulicu, Baguna ,šišku i druge). Pasmina ima visoki stupanj prilagodljivosti okolini i visoki stupanj otpornosti spram nezaraznih bolesti te je uz male zahtjeve odlična za držanje na otvorenom prostoru što potvrđuje i stoljetni tradicionalni način držanja na šumskoj ispaši. Izvanredno je prilagođena na biotop močvarnih pašnjaka i livada te naplavnih hrastovih i bukovih nizinskih šuma, gdje može boraviti gotovo cijele godine. Uzgoj i širenje Turopoljske svinje se zasnivao na veoma jednostavnoj tehnologiji sa specifičnim načinom ishrane, koji se uglavnom zasnivao na šumskoj ispaši, žirenju i završnom tovu s kukuruzom. Utovljene svinje su postizale težinu od 170 do 220 kg. Meso turopoljske svinje je sočno i ružičaste boje te je stoga vrlo cijenjeno.
Podrijetlo turopoljska svinja vuče od divlje europske svinje – Sus scrofa ferus (Sus mediteraneus), te se time smatra jednom od najstarijih izvornih pasmina svinja u Europi. Prvi pisani trag o uzgoju svinja u Turopolju datira iz 1352. godine, kad je hrvatsko-ugarski kralj Ljudevit naložio istragu pljačka svinja u Turopoljskom lugu. Razvijala se kroz tri faze: u 6. stoljeću dolazi do križanja šiške s krško-poljskom pasminom na području Turopolja, u 17. stoljeću se križa s “bijelom svinjom” iz Hrvatskog zagorja ili Štajerske, a u drugoj polovici 19. stoljeća svinjogojac Miško pl. Leder križanjem dobiva turopoljsku svinju kakvu poznajemo danas. Glas o kvalitetnim Lederovim svinjama proširio se medjuriječjem Save i Kupe, što je doprinjelo njihovom širenju. Druga polovina 19. i prva polovina 20. stoljeća razdoblje je uspona moderne Turopoljske svinje i ona postaje značajan gospodarski faktor poznat na tržištu Austrije i Madjarske. U razdoblju od 1955. do 1970. godine dolazi do ulaska stranih mesnih pasmina u hrvatsko svinjogojstvo, mijenjaju se zahtjevi tržišta u omjeru meso – mast, zabranjuje se šumska ispaša te pasmina gubi gospodarski značaj u Hrvatskoj te gotovo nestaje.

Revitalizacija pasmine dolazi kroz obnovu Plemenite opčine turopoljske (1991.g.) koja programom iz 1994. godine kreće u projekt očuvanja pasmine te iste godine kreće upis grla u matičnu evidenciju.
Očuvanje ove izvorne hrvatske pasmine svinja bitno je iz aspekta očuvanja kulturne baštine, ali daleko više zbog očuvanja genetske raznolikosti. Stoga se radi na povećanju broja jedinki na više lokaliteta, u tijeku je daljnja provedba DNA analiza cijele populacije, a potrebna je i pohrana genetskog materijala u banku gena te praćenje uzgoja i komercijalizacija kroz tradicionalne proizvode.
Turopoljska svinja kao najstarija hrvatska i jedna od najstarijih europskih pasmina ima značajnu ulogu u procesu korištenja prirodnih resursa Republike Hrvatske, stoga, je od nacionalnog značaja njeno očuvanje i zaštita.

